U svom radu „Larizam i krsna slava“, Ćiro Truhelka pisao je o kultu pokojnika kroz perspektivu Lara tj. larizma. Nastavak tog štovanja vidio je u proslavi krsnog imena ili krsne slave kod kršćana istočnog obreda. Po njemu su rekviziti te hrana i piće koji se koriste kod krsne slave bili analogni onima u rimskom kultu. On navodi da su Rimljani osim vjerovanja u razdvojenost duše i tijela, držali da muškarac uz to ima svog posebnog „genija“, a žena „junonu“. Ono što je od čovjeka nakon smrti preostalo, bilo to spaljeno ili nespaljeno, i zatim se sahranilo bili su „Manes„ – ostatci, i njima se posvećivao nadgrobni spomenik sa votivnom formulom D. M . – „dis Manibus“. „Anima“ odnosno duša se kao „spiritus“ – posljednji uzdah, odvajala od tijela i odlazila u obliku leptira. Treća komponenta čovjeka, uz tijelo i dušu, po shvaćanju Rimljana bio je već spomenuti „genius“, koji je ostajao u nevidljivoj vezi s kućom i potomstvom te ih pomagao. Samo ime „genij“ ukazuje da je u njemu zbijena stvaralačka snaga čovjeka koja je neumrla i koja mu omogućava da kroz svoj rod i potomstvo nastavi vlastito koljeno i lozu. „Genius“ predstavlja rađalačku snagu – aktivnu – „vis generandi“, a „Iuno“ predstavlja pasivnu – „vis pariendi“. „Genius“ se iza smrti ubraja u red kućnih bogova koji bdiju nad potomstvom, a rod ih kao „Manes maiorum“ štuje na ognjištu.
U tom općem kultu ističe se ponekad i kult rodonačelnika, kome se u rijetkih patricijskih obitelji bilo sačuvalo i ime, a štovali su ga i počasnim naslovom, etruščanskom riječi „lar“ u značenju „gospodar“. Ovdje je važno naglasiti da je nekada postojao običaj da se preci ukapaju pod pragom ili ognjištem u kući, koji su bili liminalan prostor poveznica dvaju svjetova. Za naše proučavanje i razumijevanje pogrebnih običaja, a nastavno na prošle tekstove u kome se analizirala uloga prijelaza preko vode i/ili mosta kao put u onostranost, tek ćemo upozoriti na članak istog autora „Sojenice kao ishodište pontifikata“ u kojem se riječ „pontifex“ označava kao graditelj mostova. Slijedimo li takvo tumačenje možemo pojmiti da su „pontifexi“ tj. svećenici (papa kao vrhovni svećenik – „pontifex maximus“) vodiči ili putokaz koji ljude vode do vječnog blaženstva, graditelji mosta između neba i zemlje; oni koji imaju potrebno znanje o tome.
Na osnovi ideje da duše umrlih, naročito predaka, mogu utjecati na život i sudbinu živućih, što je nalazimo u tradicijskoj kulturi, razvio se pogrebni kult „manizam“ (od lat. „manes“ – duše mrtvih), naročito prisutan kod već spomenutih Rimljana. Hrvatski pogrebni i posmrtni običaji očuvani do danas dio su kršćanske kulture obilježene biblijskim narativima. Ipak u pojedinim elementima običaja i praksi prepoznaju se ostatci starijeg svjetonazora o duši, zagrobnom ili onostranom svijetu.
Prema pučkom vjerovanju sama smrt mogla se predvidjeti. Sama predikcija uključivala je tumačenje različitih prirodnih pojava ili životinjskih glasnika. Pojava mravinjaka ili krtičnjaka ispod praga, ako i rovanje praga od strane svinje, donosilo je slutnju o smrti nekoga od ukućana. Zavijanje psa, kukurikanje kokoši, kuckanje ptičice na prozor, huk sove – jeja ili ćuka, susret sa žabom krastačom koja se ispriječila na putu, krmača koja koti samo jedan spol, noćni leptir tzv. „vještica“ koji oblijeće oko svijeće i još mnogo štošta, sve su to bili znaci nadolazeće smrti. Osim toga, predviđalo se i prema snovima koji su značili smrt; ispadanje zubiju, ispadanje dlaka iz brade, vjenčanje, mutna voda, rušenje ugla kuće, kuća bez prozora i sl. Neobične pojave u kući i prirodi također su mogle biti znak nastupajuće smrti, poput „zdušine“ magle koja je izlazila iz špilja, odrona kamenja s brda u blizini kuće, pucanje ili škripanje stropne grede, razbijeno ogledalo ili čaša, ako se plamen svijeće naginje prema osobi i dr. Na dubrovačkom području postojao je i običaj gatanja iz kosti božićne plećke, gdje se osim stanja u stoci i poljoprivredi također moglo „vidjeti“ i da li će biti smrti. Staro je i vjerovanje da ne valja da voda kuha bez veze jer se tim činom „muče duše u čistilištu“. Sama smrt najčešće se zamišljala u liku visoke mršave žene u bijelom ili pak kosca.
Kada bi čovjek bio na umoru svi članovi obitelji dolazili su se s njim oprostiti, a on ih je molio za „oproštenje“. Dolazio je i svećenik koji bi ga ispovjedio, odriješio od grijeha i dao bolesničko pomazanje. Čim bi smrt nastupila bilo je potrebno zapaliti lumin ili svijeću kako bi se duši osvijetlio put za drugi svijet. U Konavlima je kao pučka predaja zabilježena priča o nespokojnoj dušici – poznatoj kao malena svijeća koja se mogla vidjeti u kasnim noćnim satima kako luta Konavoskim poljem. Kod nekih naroda poput Vlaha očuvao se običaj paljenja „pomana“ obrednih vatri koje su trebale grijati mrtve na onome svijetu. Uz svijeću ili lumin postavilo bi se „propeće“, a okupljeni oko kreveta su se molili. U Crnoj Gori je bio običaj da umirućeg uspravljaju, jer su držali da se ležeći teže umire. U Slavoniji su pak vjerovali da je teško umrijeti na pernatom jastuku pa su se postavljali drugi. Za umiruće za koje se znalo da su loše vagali u Hercegovini bi se stavilo malo zemlje na prsa ili vaga pod glavu; onima koji su pomicali međaš stavljali su kamen pod glavu, a onima koji su orali tuđu zemlju bus ledine. Za ženu koja je prela za druge i možda krala od pređe pod krevet se stavljalo klupko neobrađene vune. Sve navedeno imalo je za svrhu olakšati umiranje. U okolici Otoka bolesniku se olakšavalo umiranje tako što ga se kupalo u vodi u kojoj se prethodno položila lisičja glava ili debela bundeva ili brezov prut. Kada je smrt nastupila, trebalo je zaustaviti sat jer je „stala njegova ura“. Kupanje i oblačenje pokojnika kao i kuhanje u kući pokojnika bilo je tabu za ukućane i to su obično radili susjedi ili prijatelji. Umrloga je na odru ili krevetu trebalo čuvati da se ne bi povukodlačio ili polorčio. To bi se dogodilo ako bi ga miš ugrizao za uho, mačka ogrebala ili preskočio pas ili pijetao, ili bi pak te životinje prošle ispod odra umrlog. U trenutku smrti zastirala su se ogledala kako se lice mrtvoga ne bi u njemu ogledalo jer se smatralo da će se duša vraćati, a potrebno je bilo otvoriti prozore širom kako bi duša lakše uzišla na nebo.
Držalo se i da ako mrtvac ne zatvori oči, da će za njim umrijeti netko iz kuće. Zbog toga su se oči zatvarale s novčićima. Novac je obično bio stavljen uz pokojnika i kao „viaticum“, popudbina kojom će platiti put na drugi svijet. Kako se pokojnik ne bi vraćao, ponegdje je bio običaj da mu se čarape zašiju zajedno ili bi mu se pod glavu stavio jastučić od slame, budući da je pšenica bila obrana od vampira, a slama se vezivala uz kult pokojnika. Mrtvac se prao mlakom vodom ugrijanoj na vatri zapaljenoj izvan kuće, a voda se zatim polijeva negdje gdje nitko ne prolazi. Predmeti upotrebljeni pri pranju smatraju se nečistima i bacaju se. Kruh i sol stavljaju se mrtvacu u ruke kao apotropej, ali se sol ne smije ukopati zbog kućne sreće. Mrtvacu se stara košulja ako je imao na sebi podere na tijelu i ne prevlači se preko glave kada ga preoblače. Mrtvac se oblačio u najljepšu odjeću – nošnju, pa često i onu koju je nosio na svadbu, te se škropio blagoslovljenom vodom. U Slavoniji se mrtvacu nisu smjeli obući kožni predmeti jer se vjerovalo da bi se mogao vratiti iz mrtvih. Na mrtvaca na odru se ponekad polagao i srp kako bi se spriječilo nadimanje mrtvog tijela, a ponegdje su se ruke i noge vezivale crvenim koncem. Djeci se to nije radilo jer ih se smatralo bezgrješnima. Brada se povezivala ubruscem. U Samoboru za taj su rupčić vjerovali da može pridobiti protivnika na sudu da zašuti. Ako su umrli mladić ili djevojka često se uprizoravalo fiktivno vjenčanje.
Dok je mrtvac bio u kući ognjište je mirovalo, a hrana se pripremala u susjednoj kući ili su je u ograničenoj mjeri u pokojnikovoj kući pripremale druge žene. Na pojedinim primjerima iznošenje umrlog iz kuće praćeno je različitim postupcima zaštite kuće i gospodarstva, odvezivanje krava, miješanje rukom žita u hambaru, te bi se malo pokopala zemlja. U času iznošenja polijevala se voda za mrtvacem kako bi očistila kuću, a također se lomila kupa ili kakav drugi predmet ili posuda što je označavalo kraj pokojnikova života, ali i odbojnu moć od zlih sila. Mrtvac se iz kuće iznosio okrenut nogama, jer se smatralo ako izađe na glavu da će se vraćati i neće moći prijeći na drugi svijet. Postojala je obveza pranja ruku svih koji su na bilo koji način bili u kontaktu s pokojnikom. Negdje se klao pijetao i bacao pod lijes zajedno sa šakom žita, vjerojatno kao žrtva. Pogrebne povorke su se najčešće kretale suprotno od smjera kretanja sunca. Nakon ukopa slijedilo je zajedničko blagovanje. Pokojnici su se ukapali u najljepšoj nošnji, često onoj svadbenoj, a ostala odjeća bi se spaljivala. Prema principu prijenosne magije također se vjerovalo da duša pokojnika boravi u njegovoj odjeći pa tu odjeću ne valja nositi – već je treba zakopati, spaliti, pokloniti ili baciti u vodu. Na Svi svete, ali kod nas više na Mrtvi dan (Dušni dan) posjećivala su se groblja, ponegdje se u Hrvatskoj ostavljalo i jelo i piće uz pokojnike. Tako su u Hrvatskom zagorju drugo jutro ukućani gledali da li se nešto konzumiralo tj. da li su pokojnici pohodili svoj dom. Plaćanje misa zadušnica bio je način da se također upokoji duša.
U području Velebitskog podgorja zabilježen je običaj „mirila“ ili „počivala“. To su mjesta na kojim se odmarala pogrebna povorka prema groblju. Za razliku od uobičajenih grobalja gdje je počivalo tijelo pokojnika, smatralo se da na mjestu počivala ili mirila (od mjera – „uzeti mjeru“), na mjestu gdje je posljednji put tijelo dotaklo zemlju, otpočinulo, počiva duša pokojnika. Tu bi se uzela mjera, veličina tj. dužina tijela te bi se označila uzglavnica i podnica, a prostor između bi se popločao. Ljudi su često upravo na „počivalima“ ili „mirilima“ posjećivali svoje umrle. Uzimanje mjere je apotropejska tehnika kojom se dušu imala vezati uz to mjesto da ne luta okolo.
O pogrebnim običajima u srednjovjekovlju, danas nam govore i prikazi posmrtnih kola na stećcima koji su bili praćeni i obrednim gozbama na grobištu odmah po ukopu (poslije u kući), podušja, tzv. „daća“, „trizna“, „karmina“ ili „karitati“, te nakon sedam dana prisjećanje – sedmina, te potom četrdesetnica, polugodišnjica i godišnjica. Dubrovački filolog Luko Zore u kolima na stećcima također je vidio žalobna, posmrtna kola staroga slavenskog narodnog običaja koja su se kao mrtvačka zadržala u sklopu tzv. „karmina“ i „sedmina“. U Paštrovićima u Crnoj Gori u 19. stoljeću zabilježeno je da su se žene okupljale nad mrtvacem, hvatale se za ruke kao u kolu, te izvodile pjesme naricaljke, poklanjajući se. Pjevanje je predvodila počimalja koja bi otpjevala svaki stih dva puta, a pratilje bi se uključile na posljednju strofu. Napomenimo još i to da je etnomuzikolog Miodrag A. Vasiljević u Grblju na Luštici, također u Crnoj Gori, zabilježio postojanje „naopakog kola“, koje igraju i pjevaju žene oko odra svojeg pokojnika. Takvo kolo prepoznato je i kao kasnije očuvani „sitan tanac“ iz Kolašina, čije usporedbe nalazimo u „Ljeljenovom kolu“ ili „pletikolu“ iz Bosne i Hercegovine. U svojem neobjavljenom izlaganju „Stećci – reflections of culture and faith“ Tvrtko Zebec, slijedom Škobalja i Lasića, kolo na stećcima određuje kao „nebesko“ ili „rajsko“ kolo. To je kolo vjernika i njihovih spašenih duša po križu i vodi krštenja. Prema Škobalju, takvo kolo bilo je prikaz uvođenja pokojnikove duše u slavu nebesku, a prema Lasiću, kolo vjernika i njihovih duša ne označuje put na drugi svijet, nego radost postignutoga nebeskog života u idili, što pokojniku želi naručitelj spomenika.Nadalje, Zebec zaključuje da je kolo prikazano na stećcima srodno prikazima plesa mrtvih – “Totentanzu” ili “Dansemacabreu” s fresaka u Istri, Italiji i Francuskoj u 15. stoljeću. Osim kola, pokop je sve do u 20. stoljeće obilježavalo i posmrtno pjevano tugovanje od strane žena. Takvo tugovanje nazivalo se „tužbalica“, „naricanje“, „kukanje“, „vijenje“, „lelekanje“, a na otoku Mljetu i još ponegdje „kantanje“. Žene koje su najčešće bile plaćene za naricanje u starom su se Dubrovniku nazivale „plakavice“.
Prema pisanju Pauline Bogdan Bijelić u Konavlima se prvo o smrti obavještavalo prijatelje i rodbinu. Odmah netom bi se ključ od spremice predao najbližem susjedu koji bi u tom vremenu žalosti postajao privremeni kućni domaćin. Njegova kuća bi spremala hranu, brinula se o susjedovim životinjama i sl. Za prijatelje i susjede koji su se okupili netom poslije smrti pojedinca, reklo bi se da su pristigli ili da su se skupili na „karitat“ – „na žalost“. Oni koji su došli iz daljega ostajali bi na spavanju, a svi zajedno su ostajali na objedu u kući gdje je žalost.
Iako je ovaj običaj ponegdje ostao živ i do danas, nekada je trajao sedam dana – „sedmina“, te se smatrao obredom posljednjeg ispraćaja pokojnika uz hranu i piće. Kao hrana posluživalo se gotovo uvijek kuhano meso i prema običaju, već narezano, samo s vilicama. Danas su kava i rakija uz kolač ili kekse neizostavan dio karitati. Nakon smrti, braća crkvenog bratstva ukapali su pokojnika, a za to bi ih kuća u žalosti (odnosno susjedi) darivali kuhanom svinjskom bedrom, kruhom i vinom, kada bi se vratili s ukopa. Prvotne pogrebne gozbe na grobljima koje su Slaveni nekada upražnjavali zvane „daće“ ili „trizne“, u Katoličkoj crkvi su napuštene te su ih zamijenile molitve i mise zadušnice, dok su kod pravoslavnih kršćana i dalje zadržani takvi običaji. U Dubrovačkom primorju i na Mljetu postojao je običaj kuća „u zajmu“ koje su po već stoljetnoj tradiciji bile jedna drugoj na ispomoći u teškim trenutcima kakva je smrt ukućana. Takve kuće nisu nužno bile kuće susjeda, već tradicionalno prijateljske kuće.
Viši kustos Ivica Kipre
Etnografski muzej
LITERATURA:
Schneeweis, Edmund. 2005. „Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata“, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.
Truhelka, Ćiro. 1941. „Studije o podrijetlu. Etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine“, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb.
Bogdan Bijelić, Paulina. 1914. Karitati i sedmine: (Konavli u Dalmaciji), „Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena“, Knj. 19 , br. 2, str. 373-374., Zagreb
Čapo Žmegač, Jasna. 1998. Etnografija: svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska, Zagreb.