Dubrovački muzeji

 
Predstavljamo svetačke i nabožne sličice iz fundusa Etnografskog muzeja

Inkunice – predmeti intimne pučke pobožnosti

Etnografski muzej Dubrovačkih muzeja u sklopu Zbirke predmeta uz običaje, vjerovanja, igre i folklor između ostalih predmeta posjeduje i preko 200 devocionalija, od kojih oko 150 čine svetačke, svete ili nabožne sličice, tiskane u periodu od druge polovice 19. stoljeća do 1980-ih godina 20. stoljeća.

Najstarija poznata sačuvana sveta sličica je ona iz sredine 13. stoljeća, iz starog samostana Wienhausen blizu Hannovera, dok se početkom 15. stoljeća razvija čitava jedna mala industrija svetih sličica.

Takve sličice u Dubrovniku i okolici susrećemo pod nazivima „inkunica“ ili „inkunjica“, „inkonjica“, a drugdje po Dalmaciji i kao „likunica“, što je naziv nastao od deminutiva za svetu sliku, ikonu. Radi se o sličicama s prikazom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, Svete obitelji, Presvetog Trojstva, Svetog Josipa, Presvetog sakramenta, brojnih svetaca i svetica, križa, anđela i slično.

Posebnu sakupljačku strast i ljubav prema inkunicama u Dubrovniku 18. stoljeća imala je Anica Bošković, sestra Ruđera Boškovića, koja u jednom svom pismu kaže: „inkunicu Bambina Svetoga od Ara Celi koju nijesam prije imala ni vidjela, ma jesam bila čula njegova čudesa, što mi je drago imat, i š njom neke druge inkunice“.

Osim što su služile kao predmeti vizualne devocionalne prakse odnosno intimne pučke pobožnosti, imale su i funkciju suvenira ili uspomena s hodočasničkih putovanja, pričesti, krizmi, mladih misa, jubilejnih misa, stupanja u red i slično. Djeca su svoje prve inkunice, najčešće anđela čuvara, dobivala na vjeronaučnim susretima u crkvama, tzv. „dotrijenicama“, pri blagoslovu kuća ili prilikom kolendavanja tj. posjeta dubrovačkim samostanima o blagdanima.

Naše none i babe čuvale su svoje inkunice na škafetinima uz postelje, u škarbicama, crkvenima škabelima, a najviše među stranicama već požutjelih molitvenika. Smještene između korica ili stranica molitvenika, inkunice su pokazivale svoj neobičan odnos prema pisanoj riječi i liturgiji postajući tako njihov usputni dio. Na taj način prepoznate su kao svojevrsni senjalibri što se s nadom neizostavno umeću u molitvene knjige, dok su nošene u džepovima i torbicama predstavljale prave male prijenosne oltariće. Tko zna koliko je toplih riječi i vapijućih molitava upisano u blaga lica likova naših inkunica?

 

Kustos Ivica Kipre

7.5.2020.