Iz kasnoantičke vile na Sustjepanu u Cavtatu potječe ranokršćanska viseća svjetiljka „lucerna“, od stakla s tri ručkice za vješanje, a čuva se u fundusu dubrovačkog Arheološkog muzeja. Takve svjetiljke nalazile su se u ranokršćanskim crkvama i na grobljima, a rjeđe na rezidencijalnim mjestima.
U arheološkim istraživanjima spomenutoga lokaliteta nađena je samo ručkica, a usporedbom s nalazima ulomaka na brojnim ranokršćanskim lokalitetima u Hrvatskoj, primjerice na otočićima Majsanu i Lučnjaku u Pelješkom kanalu, u Gatama kod Omiša, na Crkvini u Galovcu, u Putalju, Saloni te u Podvršju u blizini Zadra, izvedena je njezina rekonstrukcija.
Glavne karakteristike ovoga tipa svjetiljke su tijelo više ili manje u obliku krnjeg stošca sa zadebljanim rubom i tri ručkice za vješanje. Ručkice su bile pričvršćene za rub otvora i stijenku, svijene su u obliku slova D, baza im je elipsoidno-konkavna i zadebljana. Pripadaju tipu uljanih svjetiljki jer je žižak ili fitilj plivao u ulju na površini, a vješale su se na metalne kuke. U Crkvini u Galovcu kod Zadra i Gatama kod Omiša nađeni su brončani lanci za njihovo vješanje, koji su pomogli za izvedbu rekonstrukcije.
Staklo je žućkasto-smeđe, jantarne boje s nečistoćama, vidljivim mjehurićima zraka i tragovima razvlačenja smjese, što ilustrira kvalitetu i tehnologiju proizvodnje karakterističnu za kasnu antiku.
Uobičajene su na istočnom Sredozemlju, a nađene su na Apeninskom poluotoku i drugdje na Zapadu. Prvi primjerci ovoga oblika datiraju u početak 4. stoljeća, a bile su u uporabi do 7. stoljeća. U tom nemirnom razdoblju staklo se proizvodilo u preživjelim kasnoantičkim staklarskim središtima u sjevernoj Italiji, u dolini Rajne, kao i u radionicama na Korintu i istočnom Sredozemlju. Na ovo su područje stizale najvjerojatnije iz Akvileje, koja je u tom razdoblju bila glavna izvoznica staklarskih proizvoda, ali ne isključuju se ni radionice iz istočnog Sredozemlja.
Viša kustosica Liljana Kovačić, voditeljica Arheološkog muzeja