Znate li koji predmet ima toliko dugu tradiciju upotrebe da ga pronalazimo u antičkim nekropolama, muzejskim zbirkama, na portretima carica, markiza i plemkinja? Dame bi ga koristile kako bi rashladile čelo, djevojkama bi se poklanjao kao bračni zavjet, a naše bake bi ga znale uredno sklopiti u kutijicu i čuvati u vitrini? Ovih dana ga još uvijek možemo vidjeti na Stradunu?
Riječ je o lepezama, a Zbirka tekstila Kulturno-povijesnog muzeja čuva više raznovrsnih primjeraka iz druge polovine 18. stoljeća pa sve do prvih desetljeća 20. stoljeća.
Predstavljamo sklopivu plisiranu lepezu s kraja 19. stoljeća, izrađenu od crvene svile s rebrima od drva egzota koja su ukrašena plitkim reljefom. Krilo lepeze oslikano je velikim cvjetovima božura i ruža ljubičastih, bijelih, žutih i plavih boja u tehnici tempere na svili.
Nebrojeni su oblici u kojima se lepeza pojavljivala tijekom svojeg dugog trajanja. Sklopive lepeze izvorno su nastale u Aziji, tijekom 16. stoljeća trgovačkim putevima stižu u Europu te se u narednim stoljećima naširoko proizvode u različitim centrima u Europi i ubrzo postaju egzotičan i elegantan simbol bogatstva više klase.
Lepeza iz Kulturno-povijesnog muzeja izrađena je u tvrtki Duvelleroy sa sjedištem u Parizu, a oslikao ju je francuski slikar Dailliard čiji potpis možemo iščitati na njenom krilu. Dailliard u svom repertoaru rado bira cvjetne motive izrazito realističnog prikaza te radi za različite francuske proizvođače lepeza u drugoj polovici 19. stoljeća. Tvrtku Duvelleroy osniva Jean – Pierre Duvelleroy 1827. godine u Parizu, koji je ujedno bio jedan od najvažnijih centara proizvodnje lepeza u Europi. Jean Pierre je za svoje radove osvajao brojne nagrade i priznanja, a veliki uspjeh postiže prvom nagradom za lepezu koju je izradio za britansku kraljicu Viktoriju na Svjetskoj izložbi ("Exposition Universelle") 1851. godine u Kristalnoj palači u Londonu. Prvi put je na jednoj takvoj izložbi proizvođač lepeza bio nagrađen zlatnom medaljom, što je tvrtku afirmiralo na međunarodnoj sceni i otvorilo vrata brojnim suradnjama s uspješnim slikarima i ilustratorima toga vremena. Modna kuća Duvelleroy je 2010. godine ponovno pokrenula proizvodnju u Parizu, a inspiraciju zasigurno pronalaze u stoljećima dugoj tradiciji izrade lepeza.
Lepeza (tur. yelpaze od tur. yel: vjetar + perz. bezīn: koji puše; dubrovački dijalekt: mòskār od lat. muscarium;južnočakavski:vêntula, prema mlet. ventola) prvenstveno je služila kao jednostavan rekvizit za rashlađivanje, a oduvijek je bila i predmet pohvale i divljenja. Njezina upotreba je univerzalna te datira u vrlo rana razdoblja svjetske povijesti. Kroz dugu povijest trajanja i razvoja ovih predmeta njihovo korištenje imalo je različitu ulogu i simboliku. Lepezama su se koristile drevne kulture kao ceremonijalnim predmetima i simbolima moći, pronalazimo ih na asirskim i perzijskim freskama, na reljefima s prikazima ceremonijala u starom Egiptu, na antičkim vazama na kojima se često pridavala posebna pažnja pri prikazu materijalne kulture antike, pa uz detalje odjeće, frizura i ogledala nerijetko na prikazima uglednih Rimljanki nalazimo i lepeze.
Kroz čitav srednji vijek različiti oblici lepeza koristili su se u različitim krajevima svijeta, nalazimo ih u slikarstvu bilo sakralnih ili profanih tema, dio su narodnih nošnji, tradicionalnih plesova, vjerskih rituala. Jedan od oblika lepeza - tzv. rasklopne plisirane lepeze, uvezene su iz Azije u Europu u 16. stoljeću i postaju etabliran modni dodatak, ali im je svrha bila mnogo šira od isključivo rekvizita ženske mode. U Europi su ih upotrebljavale isključivo žene, dok ih u drugim djelovima svijeta, upotrebljavaju i ostali. Osim što su bile neizostavni dio večernje toalete, lepeze su se prodavale i kao suveniri posebice u razdoblju „Grand Toura“, kada ih aristokracija i pripadnici više klase donose s dalekih putovanja te njima potvrđuju status društvene elite.
U 18. stoljeću lepeze su bile raširen modni dodatak i karakterizira ih složenost ukrasa i upotreba dragocijenih materijala. Krilo lepeze najčešće je izrađeno od svile, čipke ili papira. Rebra su najčešće rađena od sedefa, kornjačevine, bjelokosti, dok su one skromnije izrade izrađivane od kosti ili drva. Oslici na lepezama prikazuju različite motive, figurativne prikaze često mitoloških, pastoralnih i biblijskih tema, ali teme prate i popularne grafike, romane i cjelokupnu modu društva i vremena.
Osim toga, lepeze su često bile i sredstvo komuniciranja, tijekom 19. i prve pol. 20. stoljeća služile su širenju vijesti ili političkog oglašavanja i kao takve, bilo u formi karikature ili reklame, bile su komentar na dnevna događanja. Na njima je često bio otisnut program kazališta, crtice iz popularnih romana ili poezije. Prikazane u rukama plemenitih dama lepeze pronalazimo na portretima svih stilskih razdoblja kao simbol elegancije i luksuza. Rijetko se koji veliki slikar ili slikarica nisu okušali naslikati barem jedan portret dame s lepezom, a bilo da je riječ o Degasovoj, Klimtovoj, Bukovčevoj ili pak Picassovoj dami s lepezom gotovo uvijek svjedočimo jednoj privatnoj intimnoj sceni, na kojoj lepeza prikazana položena u ruci dame koja čini se nije svijesna promatrača ili raširena skrivajući lice koje se poigrava, odaje emocionalna stanja i utječe na cjelokupan dojam prizora.
Lepeze i danas zahvaljujući svojoj svrhovitosti i estetskom dojmu još uvijek pobuđuju dojam novog i modernog modnog rekvizita te potiču maštu za pronalaženje novih i zanimljivih rješenja.
Kustosica Viktorija Žuvela