U sklopu programa Feste svetoga Vlaha i Dana Grada Dubrovnika, Dubrovački muzeji organizirali su u srijedu, 23. siječnja 2024. u Kneževu dvoru predavanje dr. sc. Ivice Martinovića „Geneza Časoslova sv. Vlaha (1672. – 1723.)“. Također, predavanje je održano za vrijeme trajanja izložbe “Časoslov sv. Vlaha iz 1723.: uz 300. obljetnicu rimskoga dopuštenja i tiskanja” koja se može pogledati u Kneževu dvoru do 1. travnja 2024. godine.
Na predavanju autor je izložio najnovije spoznaje o polustoljetnom nastojanju dubrovačke vlastele oko odobrenja i prvoga izdanja Časoslova sv. Vlaha (1723.), nastojanju koje je, kako svjedoči pismo Kneza i vijećnikā Dubrovačke Republike njihovu rimskom agentu opatu Francescu Parensiju od 16. veljače 1723., imalo dva cilja: isposlovati „proširenje štovanja“ sv. Vlaha u Dubrovačkoj Republici i ponuditi novu „potvrdu“ u prilog jedinstvenoj pobožnosti kojom Dubrovčani štuju svoga Parca.
Prvi poticaj za sustavan rad na službenom Časoslovu sv. Vlaha za Dubrovačku Republiku, dubrovačka su vlastela dobila kad su primila vijest da je Sv. zbor za obrede na zamolbu kanonikā rimske bazilike sv. Petra 5. listopada 1672. odobrio tri čitanja za drugi nokturno na blagdan sv. Vlaha, što ih je sastavio Honoré Fabri. Tek 11. veljače 1690. Dubrovčani su, na temelju službene zamolbe nadbiskupa Luchesinija, uspjeli ishoditi prvu dopusnicu koja je vrijedila za Dubrovačku Republliku i dubrovačku nadbiskupiju, a ticala se uporabe samo triju već odobrenih čitanja.
Dopusnicom za Dubrovačku Republiku, koju je Sv. zbor za obrede 25. rujna 1723. izdao za cjeloviti tekst časoslova sv. Vlaha i za njegovo tiskanje, prvi su put odobreni »responzoriji i kapituli«. U toj je dopusnici izrijekom zabilježeno da je Sv. zbor za obrede već ranije „pod različitim nadnevcima“ odobrio tri sastavnice časoslova: molitvu, himne i antifone. Tako je već u tekstu dopusnice oblikovan istraživački zadatak: kad se to dogodilo i zašto?
Odgovore na ta pitanja dr. Martinović potražio je i našao u diplomatskoj korespondenciji Dubrovačke Republike sa Svetom Stolicom u prvim desetljećima 18. stoljeća. Molitva je odobrena 1715., himni 1718., a antifone 1721. godine. Korespondencija dubrovačke vlastele s „našim rimskim agentom“ opatom Francescom Parensijem točno opisuje i uloge dubrovačkih isusovaca Benedikta Rogačića i Bernarda Zuzorića kao tekstopisaca u Časoslovu sv. Vlaha: Rogačić je spjevao tri himna, a Zuzorić sastavio osam responzorija. Napokon, ta korespondencija iscrpno dokumentira skrb dubrovačke vlastele oko prvoga izdanja Časoslova sv. Vlaha: naklada od 300 primjeraka poslana je u Dubrovnik preko Ancone 20. studenog 1723., otisnuto je 12 primjeraka na boljem papiru, a tiskarski su troškovi iznosili 18,5 škuda. Prema sadašnjim spoznajama, to je prvo izdanje iznimna rijetkost; sačuvano je samo pet primjeraka te knjižice: dva u Dubrovniku, koja su izložena na izložbi u Kneževu dvoru, i po jedan u Zagrebu, Pragu i Pesaru.
Svoje je predavanje dr. Martinović zaključio opisom jedne rane, a nepoznate recepcije dubrovačkoga Časoslova sv. Vlaha. Ženski benediktinski samostan sv. Vlaha u Padovi ishodio je 1741. da se može služiti časoslovom sv. Vlaha koji je „odobren za Dubrovačku Republiku“.