Oružje je svjedok društvenog uređenja i načina ratovanja iz vremena u kojem je nastalo, ali i umjetničko-obrtničkog oblikovanja. Tijekom duge povijesti Dubrovačka Republika bila je na udaru velesila poput Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva, pa je uz razvijanje diplomatske vještine morala biti sposobna obraniti se fortifikacijskim sklopovima i dobro opremljenom vojskom. Prepoznavši važnost obrane, Republika je ulagala sredstva u razvijanje zanata i obuku majstora koji su izrađivali oružje. U Dubrovniku su se proizvodile razne vrste oružja, a već u 14. stoljeću postojali su majstori za izradbu oklopa, štitova, mačeva, lukova i samostrijela. Pored domaćih majstora, u službi su bili i stranci koji su za ugovorenu plaću pružali svoje usluge. Jedan od tih stranaca, majstor Nikola Teutonicus obvezao se Malom vijeću 22. studenog 1351. godine izraditi spingardu uz nagradu od 6 groša na dan. Spomenuta spingarda nije izrađena jer je majstor pobjegao lađom iz Dubrovnika, ali je ušla u povijest kao prvi zapis o vatrenom oružju na hrvatskim prostorima. Pretpostavlja se kako je naručena spingarda bila metalna cijev iz koje se pomoću baruta ispucavao projektil. Osim spingardi, u Dubrovniku su se proizvodile i ostale vrste topničkog oružja.
Više o topničkom i drugim vrstama oružja možete saznati u sačuvanom dijelu velike oružarnice Kneževa dvora, u polukatu južnog krila gdje su izloženi sačuvani primjerci oružja iz doba Republike koji su nedavno nadopunjeni novim predmetima i legendama. Oružarnica je, naime, od 1441. godine zapremala prizemlje i polukat središnjeg dijela južnog krila, koji su bili povezani unutrašnjim kamenim stubištem. Iste godine odlučeno je da se u Kneževu kulu pohrani barut, upravo na mjestu današnje izložbene dvorane.
Marina Filipović, viša kustosica