Fotografija kao medij umjetničkog izražavanja od samog početka podjednako je privlačila profesionalce i amatere. Krajem 19. stoljeća amatersko bavljenje fotografijom uzelo je zamah, osobito među obrazovanim, dobrostojećim pripadnicima viših društvenih slojeva. Dubrovnik nije bio iznimka – njegova društvena elita ostavila je neizbrisiv trag u povijesti amaterske fotografije u Hrvatskoj.
U fundusu Zbirke fotografija i fotografskog materijala Kulturno-povijesnog muzeja u Dubrovniku nalazi se više od dvije tisuće amaterskih radova nastalih krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. U tematski raznovrsnoj građi koja pokriva širok raspon motiva – od obiteljskih proslava, izleta, svakidašnjice, pa do probijanja puta iza Grada ili Feste svetog Vlaha, ističe se veća cjelina, čiji su autori bili rodbinski i prijateljski povezani. Ugledni liječnik Jero Pugliesi izdvaja se u tom društvu, a njegove fotografije čine okosnicu te cjeline, ujedno i ove izložbe.
Jero Pugliesi rodio se 30. prosinca 1862. u Trstu, gdje mu je otac Vlaho bio pomorski kapetan u Lloydovoj službi. Završio je srednju školu u Dubrovniku 1880., te je upisao studij medicine u Beču i Grazu, u kojem je diplomirao 1885. godine. Odlukom Zemaljskog odbora od 7. prosinca 1886. primljen je za pomoćnog liječnika u Pokrajinskoj bolnici u Dubrovniku. Vođen neizmjernom željom za usavršavanjem u struci, zatražio je jednogodišnji dopust kako bi obišao vodeće bolnice i medicinske fakultete, koji je iskoristio tijekom druge polovine 1889. i prve polovine 1890. Boravio je u Napulju, Rimu, Milanu, Berlinu, a svakako treba istaknuti i posjet znamenitoj Sveučilišnoj bolnici Pitié-Salpêtrière u Parizu.
Uz liječništvo, Jero Pugliesi nalazio je vremena i za različite poslove kojima se bavio iz zadovoljstva. Poznato je da je imao razno oruđe i da je bio vješt u drvodjelstvu. Bio je dobar gospodar na obiteljskim imanjima u Slanome i Zatonu. U Slanome je uveo suvremen način obrađivanja zemljišta u uzgoju maslina i vinove loze. Usavršavao je proizvodnju maslinova ulja i vina, a bavio se i proizvodnjom konjaka. Jero Pugliesi volio je glazbu u kojoj je pronalazio odmor i razonodu. Svirao je violinu, a njegova supruga Marija glasovir. Ivan Čižek, kapelnik gradske glazbe, naučio je Pugliesija svirati violončelo te su ubrzo osnovali kvartet.
Jero Pugliesi bio je klasičan primjer učenog čovjeka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pravi vizionar te u mnogočemu prvi. Među prvima je nabavio motorni čamac i među prvima se počeo ozbiljnije baviti fotografijom. U Zbirci fotografija i fotografskog materijala Kulturno-povijesnog muzeja čuva se više stotina pozitiva i negativa koji svjedoče o njegovu strastvenom bavljenju fotografijom tijekom nepunih triju desetljeća. Ne znamo točno vrijeme kad se Pugliesi zainteresirao za medij fotografije, no najranije očuvane fotografije datiraju se u 1880-e godine. Iz uistinu širokoga tematskog i vizualnog sadržaja njegovih fotografija istodobno se primjećuju realizam, osobito nafotografijama pacijenata, ljudi iz dubrovačke okolice i vjerskih procesija, te artizam koji prevladava u pejzažima. U pojedinim trenutcima iza objektiva se smjenjuju Augusto Mayneri (1849. – 1913.), koji jedini uz Jera potpisuje svoje uratke, supruga Marija (1864. – 1914.) i brat Antun Pugliesi (1858. – 1927.). Jero Pugliesi bio je kao ugledni građanin i liječnik nazočan u svim vidovima kulturnog i društveno-gospodarskog života Dubrovnika. Za razliku od brata Antuna Pugliesija, Jero se manje bavio politikom, bio je skloniji umjetnosti i djelovanju u vodstvima mnogih društava i institucija.
Jero Pugliesi umro je 12. siječnja 1907. godine u Beču, gdje se liječio od raka na želucu. Iz časopisa Srdj doznajemo da je »… veliko mnoštvo građana iz svakog staleža, koji su ga svi za života poštovali i ljubili, stupalo za lijesom … U crkvi Male braće bilo mu je opijelo i mrtvačka misa. Svi se dućani svojevoljno zatvoriše u znak žalosti«. O velikom gubitku svjedoče brojni Pugliesijevi prijatelji, a najdirljivije su riječi Iva Vojnovića u pismu upućenomu Antunu Pugliesiju: »Jadni i dobri moj Toni! Ko će ti kazati svu našu žalost za smrt pridragoga Jera! Bog zna i vidi koliko sam ga ćutio! On mi je bio za toliko godišta pravi i dragi prijatelj. Dobar dio moje duše i moje umjetnosti uzrasle su uz njegovu plemenitu umjetničku narav. Mi smo se razumjevali i volili! A sad je sve dospjelo!« Preranom smrću Jera Pugliesija njegovi najbliži ostali su bez dragog člana obitelji i prijatelja, a mi smo ostali bez uvida u daljnji razvoj toga fotoamatera koji je neupitnoimao veliki talent.