Svirala ili svrdonica iz stalnog postava dubrovačkog Etnogrfskog muzeja, jednocijevna je koštana svirala s piskom od vrbe, duga od 20 do 33 centimetra, s pet ili šest rupa, škulja, izrađena od nožne kosti orla.
Nakon što bi se orlova kost očistila, kuhala se u mlijeku da omekša, te su se potom izrađivale škulje i ukrasi. Ukrašavana je solarnim simbolima arhaične dinarske motivike, simbolima zvijezde, cik-cak linije, lančanca, križa, cvijeta, vijuge, vrtloga, kola s iscrtkane četiri grane ili kocke sa šest iscrtkanih grana koji sugeriraju kružno kretanje i isijavanje.
Na unutarnjoj, stražnjoj strani ispod piska ponekad je bio lascivan prikaz vidljiv samom sviraču, a na njezinu plaštu često je bila urezana godina, a ponekad i inicijali vlasnika. Uz nju se igralo kolo i pjevalo te je bila sastavni dio opreme pastira u Konavlima. Najviše ih se očuvalo u selima Popovići, Komaji, Dubravka, Pridvorje i Vodovađa, sredinom i drugom polovicom 19. stoljeća.
Uz svrdonicu se vezivao i običaj pozdrava Đurđevu jer su na sam blagdan pastiri s najviših vrhova i uzvišenja svirkom svrdonice oglašavali početak pravoga proljeća. Postojale su svrdonice koje su svirale na dublje ili na tanje, što je ovisilo o veličini same svirale i promjeru cijevi. Osim od kosti, izrađivale su se od javora, jasena, ali i trstike. One od drveta bile su manje ukrašene.
Neke su od najstarijih sačuvanih koštanih svrdonica s početka 19. stoljeća, a među najljepšima su one što su se sačuvale u obiteljima u Komajima. Osim u Konavlima, svrdonica se svirala u Mrčevu i Ljupču te ponegdje u Dubrovačkom primorju.
Voditelj Etnografskog muzeja viši kustos Ivica Kipre