Blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije ili Blagovijest slavi se 25. ožujka, gotovo mjesec dana prije Jurjeva. No, kao i Jurjevo, taj je blagdan predstavljao neslužbeni početak proljeća i nove agrarne godine, te je bio obilježen nizom vjerovanja vezanih uz zemlju, stoku i divlje životinje. Iako prethodi Jurjevu, zbog sličnih vjerovanja i praksi, blagdan “Luncijate” ili “Nuncijate “ (od „Annuntiare“ – navijestiti, odnosno Annuntionis Beatae Mariae Virginis, Navještenje Blaženoj Djevici Mariji), kako se još naziva u dubrovačkom kraju, može se okarakterizirati kao njegov ženski pučki svetački parnjak. Takav skup vjerovanja, koja nisu dio službene liturgije, a koja su koncentrirana upravo oko svetačkih blagdana unutar liturgijskog kalendara, svjedočanstvo je postojanja ranijih sustava i predodžbi o prirodi i svijetu, koji su se prilagodili novomu kršćanskom kontekstu. Plodnost i rodnost, koje se u pučkim vjerovanjima naviještaju blagdanom Blagovijesti, odražavaju se i u kršćanskoj simbolici Blagovijesti kao dana Isusova začeća. Omeđeni odsječak liturgijske godine od devet mjeseci, od Blagovijesti 25. ožujka do Božića 25. prosinca, preslika je razdoblja ženine trudnoće na makrokozmičkoj razini. Upravo u tom vremenskom odsječku vegetacijski ciklus zemlje pokazuje svoju progresivnu stranu: biljke se siju i sade, a zemlja rađa poput majke. Ako, pak, u liku “Gospe Nuncijate” tražimo “interpretation christiana” nekog od starih praslavenskih božanstava, onda s velikom sigurnošću možemo tvrditi da se u njezinu ikonografskom i predajnom očitovanju nazire lik praslavenske božice Mokoši.
Ikonografija vezana uz blagdan Blagovijesti, posebice ona bizantske provenijencije, uključuje scene Bogorodice na bunaru i Bogorodice prelje. Taj se likovni motiv javlja od 5. do 7. stoljeća, nakon čega u ikonografiji Zapada i Bizanta postaje sve rjeđi. Literarni izvor za takve prikaze apokrifno je Jakovljevo protoevanđelje, u kojem se Marija nalazi na bunaru. Nakon što čuje anđeoski glas, od straha se vrati u kuću, lati se purpurne pređe, sjedne na svoje sjedalo i stade presti. Uloga prelje na vodi izrazito je važna za identifikaciju Gospe Luncijate kao Velike suđenice Mokoši, one koja prede nit života. Pređa – tkanje i voda motivi su brojnih istočnoslavenskih pripovijedaka, u kojima se prepoznaje preoblikovani lik božice Mokoši, a homonimija vode i vune ili tkanja, koje nalazimo u indoeuropskim etimološkim odnosima, pokazuje dubinu tih sakralnih motiva.
Blagovijest je u pučkom kalendaru označivala i dan buđenja prirode i divljih životinja. Posebno se to odnosilo na zmije, za koje se vjerovalo da se upravo tada bude iz hibernacije i izlaze iz svojih skrovišta. Za zaštitu od zmija u Konavlima su se taj dan na uglovima i otvorima kuća, kao i na ogradama obora palile krpe, što bi se reklo “užeć kad”, kako bi se zmije otjerale od kuće za cijelu tu godinu. Uz taj su dan u Konavlima vrijedili i određeni tabui. Vjerovalo se, naime, da se toga dana ne smije jesti ništa od zelenog bilja, osobito ne luk, kao ni vesti ili šiti iglicom, jer bi se u protivnom dogodilo da nekoga iz kuće ili od stoke u toj godini opeče zmija. Osim toga, šiti i vesti nije se smjelo niti onda kada grmi, jer se vjerovalo da će iglica privući grom i tako ubiti čovjeka.
Kazivačica o tome pripovijeda:
“Ako bi na današnji dan (Luncijatu) ženska što vezla, krpila,
iglom što radila, mogla je doživjet da upekne zmija životinju
neku. I jedan je čojek ozgar iz Vitaljine išo kod zmijara Balunče,
da mu je upekla zmija konja, vola, ne znam što. E-e-e
iglica, iglica, da bi vako zavrtio glavom. I on ga je izliječio.”
Konavoke su taj dan u crkvu na blagoslov nosile sjeme dudovog svilca, koji je služio za proizvodnju svile. Luk “škalonja” (Mali crveni sjemenski luk) imao je funkciju zaštite od ujeda zmija, i to ako bi se na taj dan domaće životinje, ovce, mazge i krave namazalo stučenom škalonjom po glavi. Na prvi petak mjeseca ožujka bio je običaj saditi luk, ali i rasade za druge biljke U istom se kraju vjerovalo da ako na Luncijatu volu kiša ne smoči rog, tada neće biti sijena, a držalo se da upravo tada pšenica počinje naglo klijati i rasti “Nuncijata šenica, zbogom ostaj zemljica!” Na Mljetu su zabilježena vjerovanja kako na Luncijatu svaka ptica počne plesti gnijezdo, svaka životinja iziđe van, a žito počinje klasati govoreći: “Zbogom majko moja, odo ja uzgora.”
Mjesec ožujak, u kojem se slavio blagdan Blagovijesti, bio je obilježen i korizmenim vremenom, pa su i iz toga odnosa proizišla razna druga vjerovanja. “Marčani petci” imali su posebno mjesto u narodnim vjerovanjima. Tih dana, kao i na samu Blagovijest, vladala je stroga zabrana predenja, vezenja ili šivanja. U Tivtu su držali da žene ne smiju krpati ni šivati petcima u ožujku, jer će zmija opeći nekoga od ukućana ili od stoke. U Boki kotorskoj vjerovalo se da ako se dijete rodi u “marčanoj svijeći” te prije nego što je kršteno preko njega prijeđe životinja, osobito mačka, ono može postati čarobnjak – “čaratan”. U korizmi je na otoku Mljetu vrijedila zabrana gaženja po žitu, jer bi ga u protivnom napala snijet, a pastiri su se u tom vremenu morali suzdržavati od konzumacije mesa kako im zmija ne bi ugrizla stoku. Ožujak je u pučkoj meteorologiji zabilježen i kao izrazito nestabilan i promjenjiv mjesec. Poznat je po vjetrovima – tri “marčane bure” (5., 15., 25. ili 7., 17., 27.), a njegovo varljivo sunce, tzv. “marčano sunce”, moglo je omamiti čovjeka i prouzročiti bolesti. Od toga su u narodu ostale i uzrečice: “Bolje da te ljuta zmija ovije, nego marčano sunce ogrije” ili “Čuvaj se sunca marčanoga, ko poskoka jedovnoga.” U istom se mjesecu nalazio i blagdan sv. Grgura, koji je također imao važno mjesto u pučkoj meteorologiji. Govorilo se: “Grgur papa na dvanesti marča!” Vjerovalo se da upravo na taj dan dolaze lastavice: “Grgur papa, lastavice vanka”, a našao se i u uzrečici o korizmi: “Ne izlazi, kako ni Grgur iz korizme.”
Druga marčana bura u Župi dubrovačkoj nazivala se još i “grgurska bura”, a razorna snaga vjetra i oluje koja se znala pojaviti upravo na Svetoga Grgura u Konavlima ostala je opisana u uzrečici: “Grgur juti, udno mora muti!” Na Grgurevo je bilo uobičajeno saditi bob i kupus, a na prvi petak ožujka presadnice.
Osim Gospe Luncijate, u semiotičkom lancu tragova koji upućuju na prisutnost ideje o pretkršćanskom ženskom božanstvu plodnosti s kojim je, kako se pretpostavlja, završavala stara agrarna godina u veljači i započinjala nova u ožujku, važno mjesto zauzima i kameni lik babe Marte. U svom habitusu ona nam se otkriva kao utjelovljenje predodžbi koje naslućujemo i kod kršćanske “Luncijate”. Kako donosi Natko Nodilo, čin njezina pretvaranja u kamen dogodio se upravo oko Blagovijesti. Baba Marta u dubrovačkim je predajama stara žena koja je, ne poštujući zabrane ili tabue vezane uz meteorološku godinu, izazvala svoju nesretnu sudbinu. Ona je, naime, vjerujući da je zimi kraj i da je stiglo proljeća, izvela svoje stado na ispašu te se narugala ožujku (u drugim pričama veljači) i zimi koja je prošla. Tek što je to učinila, zavladali su nagla susnježica i vjetar, te je baba sa svojim stadom ostala skamenjena na brdu. Iako se u predaji priča odvija u ožujku, kazna koja ju je stigla u vidu je hladnoće i susnježice, a vrijeme je posuđeno od veljače – tzv. dani “pozajmenici”. To je, dakle, veljačina kazna. Pučka je meteorologija u tom činu vidjela posljednju manifestaciju zime, koja je svoj utjecaj pružala još duboko u mjesec ožujak. Može li se, na temelju spomenutoga, u personificiranoj veljači tražiti pandan istoga ženskog lika kao i u babi Marti ili Gospi Luncijati?
Veljaču se držalo ženskim mjesecom, ponajprije zbog prevrtljivog vremena koje je pučko shvaćanje povezivalo s prevrtljivošću žene. Govorilo se tako da je “veljača prevrtača” te da se mačke upravo u tom mjesecu “veljaju”, odnosno pare. U Konavlima se za istodobnu pojavu sunca i kiše govorilo: “Kiša pada, sunce grije, Cigani se ženu” te bi se takvo vrijeme također uspoređivalo s veljačom prevrtačom. Ako, pak, veljača ne bi ispunila očekivanja o promjenjivom vremenu, tada je bilo za očekivati da se njoj pripisana nestabilna vremenska situacija očituje u ožujku. O tome nam svjedoče i druge dvije konavoske uzrečice: “Kad veljača ne daždi, marač dobra ne misli” ili “Ako veljo ne izveljuje, maro će izvragovat”. Slična prethodnoj, u Dubrovniku je zabilježena uzrečica: “Kad velje ne veljuje, mare oplakuje”, kojom se objašnjavalo da ako u veljači ne bude hladno i snježno, sasvim će sigurno tako biti u ožujku. Meteorološke karakteristike veljaču određuju kao mjesec koji spaja granične vremenske situacije, zimsku i ljetnu polovinu godine. Njezina vremenska nestabilnost, ženski karakter i tumačenja da je riječ o posljednjem mjesecu i u njemu posljednjem danu praslavenske godine, zaista podupiru ideju o veljači kao mjesecu posvećenomu ostarjelom ženskom božanstvu plodnosti. U predajama iz okolice Dubrovnika baba Marta ne prokazuje se izravno kao velika božica. Njezin je lik u njima podijeljen na dvije figure – veljaču (ožujak) kao objekt priče, i babu kao subjekt, čime je stvoren narativ u kojem su sadržane temeljne ideje i poruke o naravi toga lika stare duhovnosti, koji ujedinjuje kozmološka, ciklička i agrarna načela. U priči su tako ostvarene poveznice apstraktnoga i konkretnoga, numinoznoga i fizičkoga. No baba Marta nije jedino i samo stara, ona je i donositeljica proljeća. Njezino ime Marta ženska je izvedenica od latinskog naziva za mjesec ožujak – mart (lat. “Martius mensis”), koji je kod Rimljana bio posvećen bogu Marsu.
U Bugarskoj je baba Marta figura liminalnog vremena, onoga na granici zime i proljeća. Ona je ujedno stara i šepa, a s druge strane, personifikacija je proljeća. Munjevito mijenja svoja raspoloženja, pa kada se smije, sja sunce, a kada je ljuta, padaju kiša ili snijeg i hladno je. Za razliku od veljače u Hrvata, ožujak ili mart upravo je zbog babe Marte kod Bugara držan ženskim mjesecom. Posebno su zanimljiva gatanja o vremenu. Prvi tjedan ožujka promatralo se vrijeme i predviđalo kakva će biti godina, a postojao je i običaj odabira dana u ožujku, po čijem je vremenu, kišnom ili sunčanom, pojedinac mogao znati kakav ga životni usud čeka te godine. Kao i božica usuda, ona je dobrohotna i zlohotna, moćna čarobnica i prelja. Žene u Bugarskoj tijekom cijele veljače čistile su svoje kuće jer su vjerovale da će baba Marta u ožujku posjetiti samo uredne i čiste kuće. Simbolika toga pretproljetnog čišćenja imala je i ritualni značaj, koji se odnosio na odbacivanje svih starih, istrošenih stvari i svih negativnosti prošle godine. Mnogobrojnim ritualima i praksama nastojalo ju se udobrovoljiti. Babu Martu bugarske predaje spominju kao sestru ili ženu (staricu ili nevjestu) dugorogog tvrdokrilca, koji personificira siječanj, i kratkorogog tvrdokrilca, koji personificira veljaču. Zbog njihova razuzdanog ponašanja, ona postaje ljuta, što se očituje u vremenskim nepogodama u ožujku. Kod Bugara je također zabilježena priča o starici koja odlazi sa stokom na ispašu u planinu krajem ožujka, u nadi da će joj baba Marta podariti dobro vrijeme. Baba Marta u Bugarskoj slavila se tri dana: 1. ožujka, 9. ožujka i 25. ožujka. Prvog dana ožujka vezale bi se narukvice zvane “martenitsa” i nosile se do 9. ili 25. ožujka, odnosno dok se ne bi vidio prvi znak proljeća, dolazak roda, nekih drugih ptica ili procvjetalo stablo.
Matija Divković u Bosni je zapisao naziv veljanoć kao naziv za mjesec veljaču, a kod katoličkih Slavena, pa i kod Hrvata, naziv “Velika noć” pojavljuje se kao oznaka za Uskrs. No kod istočnih Slavena, Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusa, ali i kod nekih južnih Slavena istočnog obreda – istočnih Srba, Bugara i Makedonaca, pojavljuje se naziv Veliki dan. Zbog sličnosti u nazivima Velja noć i veljača, Belaj zaključuje da je moguće da se nazivom Velja noć opisivao pretkršćanski praznik kojim je završavala veljača, odnosno počinjala praslavenska Nova godina. Kako tumači, postoje dobri razlozi da se najveći godišnji praznik, u čijoj su se noći odvijali obredi presudni za nadolazeću godinu, nazove Velika noć, a ako je *velika nokt’ja bilo izvorno ime praslavenske Nove godine, ono je moglo biti, kod pravoslavnih Slavena, preoblikovano pod utjecajem bizantske sintagme “megale hemera” – Veliki tjedan u Velik dan, tek nakon što su oni prihvatili kršćanstvo. Dubrovačka riječ “veljun” odnosi se na večernje pokladne zabave, koje su se održavale upravo u veljači. I veljun bi bio još jedan od tragova u pokušaju detekcije praslavenske Nove godine – “Velje noći”. Riječ veljun izvedenica je talijanske riječi “veglione” (od lat. “vigila”, tal. “veglia” u značenju bdjenje i budnost). S obzirom na to da su upravo noćna bdjenja uz raspojasane zabave uz vatru činila kontekst iščekivanja poganskoga Novog ljeta, značenja tih dviju riječi pokazuju se vrlo bliskima. Osim Uskrsa, koji je gdjegdje preuzeo i naziv Velika noć, dio pretkršćanskih običaja i obreda oko praslavenske Nove godine kristijaniziran je u proslavi Badnjaka i Božića. To su ponajprije ophodi kolendara, koji su kao i pokladni ophodi dio iste slike o otvaranju vrata podzemlja posljednje noći stare godine, one noći kada se krug vremena lomi, siječe, skraćuje i sunovraćuje da bi se oslobodila plodnost, a vrijeme opet iznova krenulo svojom stazom. Noćno bdjenje bitna je odrednica Badnjaka; to je vrijeme kada je dan najkraći, a noć najdulja.
Kod Talijana Badnjak se naziva “Vigilia di Natale”, a u Istri “Vilija Božja”. Na poluotoku Pelješcu “viđiljom” ili “vižijom” nazivalo se predvečerje uoči važnih svetačkih blagdana. Posebno je zanimljiv naziv “kračún”, koji je uz naziv “koleda” vrlo proširen kod Slavena. Njegov naziv označuje “najkraći dan u godini”, što Badnjak i jest. Takvo je shvaćanje imalo svoj simboličan odraz u predodžbama povezanima s hromošću. U jednoj makedonskoj kolendi pjeva se kako je pala greda i udarila djeda koji se vuče dok ga baba žali vičući mu da je starac sa šepavim magarcem. Slika nam je tu sasvim jasna: vrijeme se sunovratilo i palo, a djed je postao šepav. Šepavost, hromost, odnosi se na simbolizam vezan uz kastraciju falusa kao i htoničnost. On je ostario i nije više plodan. Za kastraciju je, pak, iako se tu ne navodi, zaslužna ostarjela proždrljiva božica, ona koju susrećemo kao ženskoga pučkog demona babu Rogu, babu Gvozdenzubu, Glođu i slično. Njezine hromost i krezubost povezane su, pak, s drugim trenutkom, ali ujedinjene su u njezinoj osobi. To je trenutak proljeća, praslavenske Nove godine, kada ponovno dolazi mladi bog plodnosti i sukobljuje se s ostarjelom božicom, što je izjednačeno sa spolnim činom, čime se oslobađa plodnost. Hromošću i simbolikom zuba izražena je temporalizacija, protok vremena koji donosi starenje. Dvije su slike boginje starice: jesenska, koja kastrira svojega ostarjelog partnera i proljetna, koja biva spolno napadnuta od pomlađenog partnera.
Veljača je najkraći mjesec u godini, a narodna predaja iz okolice Dubrovnika kaže da je veljača kraća zato što je ožujku posudila dane. Možemo li i u toj ideji vidjeti trag skrivenog odnosa muškog i ženskog načela, posredovanoga meteorološkom terminologijom, gdje kratkoća i hromost označavaju koitus u kojem mladi bog ponovno preuzima svoje oružje – falusni simbol? Ako možemo, onda bi taj čin trebao zauzeti mjesto upravo u prelasku iz Stare godine u Novu, iz veljače u ožujak. Baba Marta bila bi, stoga, ostarjela, ali i pomlađena božica plodnosti. Vrlo bliska njoj bila bi i kršćanska alternacija, poznata kao baba Korizma, koja se pojavljuje u veljači i ožujku. Dok je baba Marta određena meteorološkim pučkim kalendarom, baba Korizma određena je onim liturgijskim.
Viši kustos Ivica Kipre
LITERATURA:
Kipre, Ivica. 2014. U stabru ti ljuti zmaje, u granam' ti soko sivi. Tragom pretkršćanskih elemenata u tradicijskoj kulturi dubrovačke okolice. Dubrovački muzeji, Dubrovnik, 299. Str.