Zbirka je nastala istraživanjima u staroj gradskoj jezgri poslije potresa 1979. Keramički i stakleni ulomci dijelovi su kuhinjskoga i stolnog posuđa iz razdoblja od 14. do početka 20. Stoljeća. Najbrojniji su predmeti  od 15. stoljeća do katastrofalnoga potresa 1667., što je doba  najvećega gospodarskog uspona Dubrovačke Republike. Proizvodi su, većinom, radioničkih središta u Italiji, zemlji bogate keramičarske tradicije, a manje iz Španjolske (Valencija) i osmanskoga keramičarskog središta Iznik (Nicaea).

Najbrojnija je keramika s engobom, urezanim i višebojno slikanim ukrasom, završno glazirana bezbojnom glazurom visokog sjaja. Najljepši su primjerci s muškim i ženskim likovima, vitezovima i damama u odjeći i s frizurama toga doba. Po brojnosti ne zaostaje keramika s neprozirnom, kositrenom glazurom, preko koje je ukras slikan. Vrhunac je postignut uvođenjem renesansnih motiva, osobito povijesnih, mitoloških i biblijskih scena, što je karakteristika tzv. istoriato stila, što su ga postigle glasovite radionice u srednjoj Italiji, primjerice Faenza, Deruta i Montelupo.

Cijenjena keramika s neprozirnom glazurom i lustrom, kao i keramičke pločice azulejos, stizale su iz Španjolske. Luksuzna, višebojna osmanska keramika, proizvedena u Izniku, bila je omiljena u Dubrovniku u 16. stoljeća. Proizvodila se od  bijele gline, mljevenog kvarca (silicijev dioksid) i staklene frite s dodatkom olova, što je do tada bilo nepoznato. Oblici i dekoracija imaju uzore u kineskim porculanskim tipovima i osmanskim metalnim formama.