Ovaj spomen posvećujemo velikom dobrotvoru Dubrovačkih muzeja - dubrovačkom vlastelinu Ivu Saraki, koji je preminuo na današnji dan prije 70 godina.
Plemeniti se Saraka svojom velikodušnom gestom upisao na listu najvećih donatora Muzeja oporučno mu ostavivši gotovo svu svoju vrijednu pokretnu imovinu izrazite kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti koja i danas oplemenjuje ambijentalni postav Kneževa dvora.
Saraka je bio jedan od posljednjih pripadnika vladajućeg sloja nekadašnje dubrovačke države i osebujna pojava građanskog Dubrovnika kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Iako rođen više od pola stoljeća nakon ukinuća Republike, nije prihvaćao „novo doba“ i njegove tekovine već je živio „u Republici“ i za Republiku ponosno čuvajući i rado prenoseći svojim sugrađanima i gostima Grada usmenu predaju o tradiciji i slavi domovine svojih predaka.
Unatoč njegovoj osebujnosti, Dubrovčani su mu iskazivali razne počasti imenujući ga, između ostalog, za kuratora Dubrovačke biblioteke, počasnog kustosa Dubrovačkog muzeja, odbornika Dubrovačkog učenog društva Sv. Vlaha. Njegovim se likom historiografija nažalost nije bavila, a jedini posvećen mu članak objavio je Hrvoje Ivanković u Literatu 2015. godine.
Ivan Lujov Saraka (1874. – 1948.) preminuo je 4. travnja 1948. u dobi od 74 godine. Kako nije imao nasljednika, ondašnja Uprava Dubrovačkog muzeja izdala mu je osmrtnicu na kojoj je objavljena tužna vijest da je preminuo njihov „zaslužan promicatelj i počasni kustos, Ivo Saraka, vlastelin dubrovački“.
Među njegovom vrijednom ostavštinom Dubrovačkim muzejima posebno se ističu raskošni kabinetski ormarić s kraja 17. stoljeća, intarzirane komode iz 17. i 18. stoljeća, slike starih majstora, portreti Marina Getaldića i Stjepana Gradića, portretne minijature predaka roda Saraka, brojne grafike, vrijedne stare knjige, srebrni jedaći pribor, servisi za jelo. Većina ostavštine se i danas može vidjeti u stalnom postavu Kulturno-povijesnoga muzeja.
Prema dubrovačkim kroničarima, Sarake su u Dubrovnik doselile iz Huma početkom 12. stoljeća. Jedan su od najmanje utjecajnih, ali dugotrajnih dubrovačkih vlasteoskih rodova koji je pripadao Gundulićevom klanu. Svoj su vrhunac doživjeli polovicom 15. stoljeća, nakon čega počinje i njihov pad uzrokovan epidemijama kuge, ali i pogibeljima u velikom potresu 1667. godine. Početkom 20. stoljeća dio članova roda se odselio iz Dubrovnika, dok su ostali izumrli. Posljednji je član, Ivan Lujov Saraka, umro 1948. godine.