Prema knjizi rođenih dubrovačke župe Sv. Andrija za 1875., Elena, Anna Misc rođena je 2. listopada 1875., od oca Vlaha i majke Ane, rođene Lučić. Dubrovačku preparandiju završila je 1893. i stekla zvanje učiteljice. Svoju zbirku narodnih nošnji, vezova i čipka počela je formirati već za učiteljevanja u Mrcinama (Dubravka) u Konavlima 1894. godine. Njezina zbirka je već 1905. godine brojila 166 vrsta vezova u ukupnoj vrijednosti od 2.042,50 austrijskih kruna.
Na svojim putovanjima, koje je do Prvoga svjetskoga rata intenzivno poduzimala, odmah bi skicirala zanimljive motive koje je kasnije precrtavala u obliku tehničkoga crteža. Od svoje skromne učiteljske plaće otkupljivala je vrlo vrijedne primjerke koji ubrzano nestaju na terenu.
Jelka Miš je u Mrcinama imala 90 učenika u jednorazrednoj Mješovitoj pučkoj školi, prijepodne 45 dječaka i isto toliko djevojčica poslijepodne. Uz redovitu nastavu, navečer bi okupljala mladost, čitala im i recitirala. Poučavala je konavoske žene ručnom radu, a istovremeno su je one učile vesti sve vrste konavoskih vezova. Bila je jako omiljena u narodu. Za sajmenih dana svakoga tjedna dolazili su seljaci i seljanke iz raznih dijelova Konavala, Dubrovačkog primorja, bližih i udaljenijih krajeva Hercegovine, Crne Gore i Boke kotorske. Bilo je vrlo živopisno kontaktirati s narodom koji je trgovao. Jelka Miš koristila je svaku prigodu za razgovor sa ženama i prikupljanje vezivnih uzoraka. Već 12. siječnja 1906. posredovanjem Pavline Bogdan Bijelić šalje radove svojih učenica na izložbu u London, u sklopu Austrijske izložbe. Popis učenica šalje Kotarskom poglavarstvu u Dubrovniku. Učenice jednorazredne Mješovite pučke škole koje su izradile „18 kućnih radnja“ bile su: Katica Đuraš, Kate Peko, Stane i Jane Hendić, Stane Grmoljez, Pave Đuka, Pave Bogišić, Kate Miloglav, Luce i Marica Kuliš i Marija Urlović. Sve one izradile su konavoske vezove, dok su Stane Pulić, Mare Đano i Marija Grmoljez izradile hercegovačko vezivo, a Marija Grmoljez zadarsko vezivo. Ukupna vrijednost te zbirke iznosila je 455,55 kruna.
Jelka Miš održavala je veze s mnogim domaćim i stranim stručnjacima i znanstvenim ustanovama. U Etnografskom muzeju u Dubrovniku nalaze se vrijedna zbirka stručne literature signirane žigom Ateljea za narodno vezivo, koju je darovala učiteljica Jelka, knjige s posvetom Salamona Bergera, utemeljitelja Etnografskog muzeja u Zagrebu (1919.), Kamila Tončića, utemeljitelja Etnografskog muzeja u Splitu (1910.), književnice, etnografkinje, ali ponajprije učiteljice ručnoga rada Jelice Belović Bernadzikowske, autorice čuvenoga rječnika „Građa za tehnološki rječnik ženskoga ručnog rada“.
Jedan tako dug i plodonosan život protekao je u turbulentnim ratnim vremenima, siromaštvu te raznim političkim prilikama naše domovine. Jelka Miš bila je iznimno nadarena, neumorno je podučavala, radila nacrte i izrađivala predmete visokih umjetničkih dometa, crpeći znanje u narodnoj tradiciji. Nit vodilju pronalazila je u pomaganju svome narodu. Cijeli život pokušavala je promovirati narodnu umjetnost i dati važnost onom bezimenom ženskom puku koji ju je stvarao. Odgojila je mnoge naraštaje žena i prenijela im svoje izvanredno znanje o ženskome rukotvorstvu. Omogućila im je da svojim radom i vezenjem, pridonose svojim obiteljima u vrlo teškim vremenima gladi, ratova i siromaštva.
Godine 1931. u Kneževu dvoru otvara se izložba povodom posjeta velikoga domoljuba i dobrotvora Miha Mihanovića, rodom iz Dola, nastanjenog u Buenos Airesu. Jelka Miš sudjeluje s vlastitom zbirkom vezova i drži predavanje “O našem narodnom umijeću“. Nakon izložbe svoju zbirku poklanja tadašnjemu Narodnome muzeju, poslije čega se 1932. osniva Etnografska zbirka. Dana 28. listopada 1933. Jelka Miš postavlja “Izložbu originalnih dubrovačkih vezova“ na kojoj su bili izloženi radovi narodnoga veza iz dubrovačke okolice, Hercegovine i sjeverne Dalmacije. Prihod izložbe bio je namijenjen osnivanju Etnografskog muzeja, o čemu je Jelka sanjala.
Obzirom na to da je život posvetila očuvanju baštine, skupocjene konavoske pokrivače, još za života, Jelka Miš poklonila je Muzeju. Ogromne vrijednosti stoje u knjizi muzejskih inventara pod anonimnom oznakom "darovala učiteljica X". Tek od 1949. zabilježeno je "daruje Jelka Miš".
Dubrovačkim muzejima oporučno ostavlja cjelokupnu zbirku nošnja, vezova i vezenih uzoraka. Zbirka sadrži više od tisuću originalnih predmeta i 1400 uzornika veza koji danas čine značajni dio fundusa Etnografskog muzeja u žitnici “Rupe”. Zastupljena etnografska građa dubrovačkog područja, kao i drugih država regije, iznimno je važna za proučavanje povijesti odijevanja jugoistočne Europe. Značaj ove iznimne žene humanistice i velike donatorice obilježen je 2010. godine izložbom i pratećim katalogom „Jelka Miš, život posvećen baštini“. Time se po prvi puta pokušalo valorizirati njezin doprinos etnološkoj i muzeološkoj znanosti koja je nastajala tek početkom 20. stoljeća.
Jelka Miš umrla je u 81. godini života, 18. veljače 1956., te je sahranjena na dubrovačkom groblju Boninovo.
Viša kustosica Branka Hajdić