Preostali oblici ogrlica, koji se uz „kolarine“ čuvaju u fundusu Etnografskog muzeja, u zbirkama narodnih nošnja Župe i Rijeke dubrovačke, te Dubrovačkog primorja i Elafita su „lustrin“, ogrlica s medaljonom, te ogrlica koja se nosi uz nevjestinu nošnju dinarskog tipa u Dubrovačkom primorju.
Oblik zlatne ogrlice, poznat pod nazivom „lustrin“, izrazito je dug lanac načinjen od kovanih glatkih i plosnatih alkica, spajanih jedna nasuprot drugoj tako da oblikuju okrugli profil i stvaraju blještavi efekt. Zatvarao se pravokutnim zatvaračem ukrašenim ugraviranim dvostrukim pravokutnicima. Taj tip nakita nosio se raširen preko rupca oko vrata, a često je na njemu bio ovješen raskošan privjesak u obliku istokračnog križa u tehnici filigrana.
Uz „kolarine“ ili „lustrine“ žene dubrovačkog kraja nosile su i ogrlice s medaljonima. Ogrlica je oblikovana od niza šupljih karika koje oblikom podsjećaju na broj osam. Na njoj visi prijeklopni medaljon od štancanoga zlatnog lima s cvijetom od emajla u više boja i crvenim kamenom. Ogrlica je rad Antuna Linardovića, a na taj su tip utjecale bečke radionice, čiji su umjetničko-obrtni proizvodi pratili tadašnje umjetničke stilove bidermajera i historicizma.
U Zbirci narodnih nošnja Dubrovačkog primorja nalazi se i primjerak svečane ogrlice koji je sastavni dio ukrasa košulje mladenke dinarskog tipa, iz sredine 19. stoljeća, iz sela Ošlja u Dubrovačkom primorju. Sastoji se od dvanaest robusnih i stiliziranih cvjetnih glavica s umetnutim poludragim crvenim i zelenim kamenjem u sredini. Svaka cvjetna glavica ima dvije alke kroz koje je provučen crveni konac u dva reda koji formira ogrlicu. O cvjetne glavice ovješeni su srebrni lanci s nizovima srebrnog novca, koji su pri kretanju proizvodili zvuk. Ogrlica je izrađena od srebra, mjedi, bakra i njihovih legura, jednostavnijim tehnikama lijevanja, kovanja i proboja. Mogla se nositi i prišivena na košulju. Navedene ogrlice dio su stalnog postava Etnografskog muzeja u Dubrovniku.
Viša kustosica Barbara Margaretić