Blagdan Duhova, Pedesetnice ili Rusalje kako se ovaj blagdan naziva u dubrovačkoj okolici, slavi se pedeset dana nakon Uskrsa i označava svojevrstan svršetak slijeda uskrsnih blagdana. Nekada su se Duhovi slavili tri dana, počevši s Duhovskom subotom, Duhovima – nedjeljom kao središnjim danom proslave i Duhovskim ponedjeljkom, što je bilo propisano crkvenim saborom u Constanzi 1094., da bi kasnije bilo ograničeno na samo dva dana.
Duhovski ponedjeljak je blagdan Marije majke crkve, jer je Duh Sveti uz apostole sišao i na Mariju. Upravo zbog trodnevne proslave kao i jedinstva tri božanske osobe, blagdan Duhova u kajkavskoj se tradiciji ustalio pod nazivom „Trojaki“. U zapadnoj crkvi blagdan silaska Duha Svetoga je ujedno i blagdan osnivanja crkve, a predstavljen je ikonografskim motivom plamenih jezika kojim se Duh Sveti očitovao nad glavama apostola.
U istočnim crkvama, po njihovom kalendaru, ovaj blagdan naglašavao je trojstvenu manifestaciju Duha Svetoga, pa se zbog toga, ali i zbog trodnevne proslave, nazivao još i Sv. Trojica, Trojičin dan, a kod Vlaha se zadržao stari naziv Rusalje. Porijeklo starog naziva Rusalje je pretkršćansko, prema latinskom „Rosalia“, „Rosaria“ odnosno „dies rosae“ što je označavalo festival ruža posvećen mrtvima, podušja koja su se u Rimskom Carstvu slavila u različite dane tijekom svibnja. K tome, valja se prisjetiti i uloge ruža u štovanju i ikonografiji Bogorodice u njoj posvećenom mjesecu svibnju kao i krunice – „ružarija“ ili „rozarija“. Na području Sicilije postojao je običaj da se na Duhovsku nedjelju tzv. „pascha rosata“ u crkvi bacaju ruže.
U Međimurju su se za Duhove tzv. „Trojake“ crkve kitile perunikama te je, uz to, bio običaj da se zakolje nešto od mlade peradi u svrhu napretka i zaštite u kokošinjcu. Vjerovalo se da na sam blagdan ne valja ništa raditi jer se mogu vidjeti tri visoke muške figure u bjelini s visokim kapama i sabljama – „Trojaki“. Ako je taj dan slučajno padala kiša smatralo se da će padati i narednih 40 dana. Hrvatski etnomuzikolog Vinko Žganec u svojim istraživanjima zabilježio je na području Hrvatskog zagorja pjesmu koja se izvodila od Duhova do Ivanja – „Došli su došli ti troji godi, došli su došli dare donesli. Dare donesli, zelene venke, zelene venke, zlatne šeničke, zlatne šeničke, vinske lozice, š čem se alduju, sve božje meše pod božjim krovom, nad božjim stolom.“ Pripjev nakon svakog stiha bio je – „Došli su došli, ti troji godi! Leto i leto do Trojak!“. Iako je za očekivati da termin „god“ označava svetkovinu ili blagdan, prema tumačenju Marije Novak, označavao je tri osobe, personifikacije božanstva koja donose plodove i očito su starijeg pretkršćanskog vjerovanja.
U okolici Vinkovaca Duhovo i Duhovski ponedjeljak nazivali su se „mrtvi dani“ jer se molilo za pokojne. Na širem dubrovačkom području uz Rusalje se vezivao niz narodnih vjerovanja posvećenih umrlima. Na sam blagdan nisu se radili teški poslovi, kao ni poslovi na polju i oko stoke. Molilo se za pokojnike te palili lumini, naročito u večer Duhovske subote. Kazivačica iz Popovića u Konavlima o „Rusajnoj suboti“ nam je ispripovijedala – „ Tako se govorilo da duše koje su u čistilištu – rekli bi na Rusajna subota, to je subota uoči Duhova, da su tad duše u čistilištu najpotrebnije naših molitava. To se tako onda govorilo. Onda su se obično palile svijeće i onda bi se i molilo. Rusajna subota smo je mi zvali. Postilo se na tu Rusajnu subotu obavezno. Znam priču kako je neka stara žena imala ćer i bila prokleta ta stara žena da je ćeri vazda govorila da je vrag odnio. I dobro, te ćeri nestalo ili kako je bilo. Muž jom je došo i donio brašna odnekle. I okle ti to, kaže - ovo sam podijelio s tvojom materom. Okle moja mati, kako moja mati, i onda se ona dosjetila i kaže – a kako vi kršćanske duše prevladate, savladate. A kaže – svaku lako, samo ne onu koja posti Rusajnu subotu. I ova ti se uzmi i posti, posti, jer nije znala ništa, nego je postila. I kad je došla, sve ja našla zgorjeno, spaljeno našla, što su imali. I on je došo (vrag) i kaže – kučko, razoružala si me.“ Ujutro na sam blagdan, članovi kućanstva iz crkve su donosili blagoslovljenu vodu, kojom su zatim krstili bolesnike i sve one za koje se držalo da mogu pasti pod utjecaj osoba zlih očiju. U Boki kotorskoj, u mjestu Muo, do danas se sačuvao običaj da se na Duhovski ponedjeljak održi misa u župi BDM Pomoćnice Kršćana za sve preminule ribare i mornare za koje nema tko moliti, kao i da se obavi blagoslov mora. Nekada je kroz ukrašeno mjesto prolazila i jutarnja procesija. U prvu nedjelju nakon blagdana Duhova slavi se i blagdan Presvetog Trojstva, u dubrovačkom kraju poznata i kao Sveta Trojica. Sveto Trojstvo imalo je osobitu snagu u borbi protiv zlih sila. Tako se u Župi dubrovačkoj vjerovalo da se pri susretu s vješticama trebalo okrenuti prema crkvi Sv. Trojstva i prekrižiti, da bi se na taj način spasilo. Sveta Trojica se spominju i u pjesmici iz Dubrovačkog primorja iza Spasova – „(...) Spasov danak i bijeli sirci, Trojica crnoglav bobica, Vidov danak u klasu šenica, Petrov danak (…)“
Blagdan Duhova važan je i kao datum uprizorenja jednog od najljepši hrvatskih nematerijalnih kulturnih dobara upisanih na listu UNESCO-a, gorjanskih Kraljica ili Ljelja. Osim u Slavoniji, ovaj duhovski običaj poznat je u Baranji, Srijemu te kod Hrvata u Bačkoj, ali i kod drugih naroda. Mlade djevojke odjevene u raskošnu odjeću podijeljene su u kraljeve koje nose visoke cvijećem ukrašene šešire i sablje te kraljice koje na glavama nose bijele vijence. Skupina „Kraljica“ ili „Ljelja“ prohodi selom pjevajući obredne pjesme o mitskom susretu i ljubavi dvoje mladih. Običaj je to koji predstavlja inicijaciju mladih djevojaka, ali i svojevrsnu inscenaciju obredne svadbe koja donosi rodnost i plodnost. Osim kraljičkih običaja uz Duhove se u tom kraju vezuje i paljenje duhovskih krijesova. Običaj „Kraljica“ ili „Ljelja“, kako je upozorio Lozica, od početka znanstvenog interesa tumači se dvama interpretacijama, romanskom i slavenskom. Slavenska se interpretacija kraljica povezivala s „rusalijama“, „rusaljama“ i „rusalkama“ (vilama) te slavenskim praznikom Rusalija koji se poklapao s Duhovima. Za takvo tumačenje značajnu ulogu ima opsjednuće s likom vodene vile, često nazvane rusalka, rusalja, jele, ljelje, kao i ritualni trans, za što kod slavonskih kraljica ipak nema potvrde, iako se naziv Ljelja može dovoditi u vezu s vilama. Druga interpretacija vezivala je kraljice uz obrede rimskih Rosalia ili Rosaria, svečanosti ruža posvećene mrtvima.
Rimski festival Rosalia obilježavao se posjećivanjem grobova umrlih iz roda, kićenje grobova ružama ili ljubičicama, čija je boja i prinošenje na simboličnoj razini bilo vezano uz krv, simbolizam žrtve i pomirenja, te ponovnog rođenja i života kroz sjećanje. Osim ukrašavanja grobova, cvjetnim vijencima i rukovetima cvijeća kitili su se spomenici, kultni kipovi i kipovi božanstava. Cvjetnim vijencima - girlandama rimska je vojska na blagdan „Rosaliae signorum“, koji se također slavio u svibnju, kitila svoje vojne insignije odnosno standale ili štapove i prisjećala se poginulih ratnika. U pojedinim krajevima Carstva ovaj festival, kao i kićenje ružama i drugim cvijećem, vezalo se uz druge proljetne svečanosti poput proslava Dionizija ili Bakha, Adonisa, Kupida, Atisa, te brojnih ženskih božanstava Venere, Prozepine, Kibele i dr. Čak se i Silvan koji je bio božanstvo šuma i divljine, u određenim kontekstima povezivao s Rosaliom. Vergilije ga opisuje kao cvjetnog komorača i ljiljana. Ženske pratiteljice Silvana u panonskom području su ponekada bile prikazivane kako nose lonce za cvijeće ili vijence. Tradicija ukrašavanja ružama i ljubičicama, naročito njihovim vijencima, kao dio komemorativnih praksi prihvaćena je i u ranom kršćanstvu, a prenijela se i na kult svetaca, ukrašavanje svetih slika i njihovu ikonografiju.
Kustos Ivica Kipre
Literatura
Gavazzi, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb.
Kipre, Ivica. 2014. U stabru ti ljuti zmaje, u granam' ti soko sivi. Tragom pretkršćanskih elemenata u tradicijskoj kulturi dubrovačke okolice. Dubrovnik
Lozica, Ivan. 2000. Kraljice u Akademiji, Narodna umjetnost, 37/2, Zagreb, 67.-85.
Novak, Marija. 2007. Tragovi hrvatske mitologije, Zagreb.
Vukmanović, Jovan. 1980. Konavli: Antropogeografska i etnološka ispitivanja. Beograd
Žganec, Vinko. 1979. Hrvatske pučke popijevke iz Zeline i okolice, Čakovec.