U ovo doba godine, kada nam stolovi obiluju blagodatima zemlje, zdjela iz Arheološkog muzeja ilustrira posudu („fruttiera“) koja je služila za serviranje voća na vlastelinskim trpezama renesansnog Dubrovnika. U arheološkim istraživanjima povijesne jezgre pronađeno je dosta ulomaka većih i manjih zdjela ovoga tipa, od kojih je jedna imala elemente za rekonstrukciju.
Riječ je o masivnom dubokom recipijentu zvonolikog oblika promjera 33,5 cm, sa šupljom narebrenom nogom u obliku balustra, visokom 20 cm. Oblik dolazi pod nazivom „coppa“, koja je obostrano višebojno oslikana kobaltnoplavom, žutom, narančastom i zelenom bojom. Dekoracija je razmještena u šire i uže pojaseve oko velikoga središnjeg medaljona s voćem i povrćem. U sredini je klip kukuruza ili krastavac okružen kruškama, smokvama i mahunama graška. Ono po čemu je njezina dekoracija važna jest to što je, osim slikanja karakterističnoga za majoliku, ovdje primijenjena i tehnika graviranja, takozvana „blu graffito tardo“, što je osnovno obilježje keramike s graviranom dekoracijom. Graviranjem su ovdje izvedene samo stilizirane, sinusoidne vitice s brojnim spiralnim izdancima između velikih, ritmično raspoređenih cvjetnih glavica (margarita), žute boje. Tehnika je izvedena pomno, alatom tankog, oštrog vrha, tako da se uklonio samo kobaltnoplavi sloj boje koji otkriva neproziran, mliječni premaz ispod, takozvani „smalto“, što je karakteristika majolike kojom se imitirao porculan.
Zdjela je proizvedena u jednoj od keramičarskih radionica Montelupa Fiorentina u Toskani, oko sredine 16. stoljeća, u vrijeme zamaha spomenute tehnike. Prema analogijama koje nalazimo uglavnom u Italiji, središnji motiv može biti ljubavna tema (»ljepotica«, srce), životinja, primjerice jelen koji simbolizira plemenitost roda, a u jednom je primjeru antički motiv roga obilja.
Porculansko posuđe bilo je skupocjeno zbog tanke, blistave stijenke, uvozilo se iz Kine, a kemijski su sastojci smjese Europi toga doba bili nepoznati. Ovakvo graviranje bilo je primijenjeno na dekoraciji lišća majolike „zaffera“ iz kasnoga 15. stoljeća, koja je inspirirana maurskim tehnikama na keramici iz Španjolske. Isti dekorativni motiv cvijeća i graviranih vitica primjenjivao se i na ljekarničkim vazama „albarello“, s natpisima pripravaka koji su se u njima čuvali.
U kasnosrednjovjekovnom i renesansnom razdoblju u sjevernoj Italiji, u vrtovima palača i kuća srednje gornje klase, uzgajali su se grožđe, jabuke, kruške, breskve, trešnje, jagode, dinje i rajčice, te kestenje koje se sadilo još od antike. Dinje (pipuni na dubrovačkom govoru) su se, primjerice, u Ferrari, neprekidno uzgajale od 10. stoljeća. O tome što se u to vrijeme uzgajalo i jelo svjedoči ciklus fresaka s ilustracijama godišnjeg kalendara iz posljednjih desetljeća 15. stoljeća u Salonu mjeseci („Salone dei Mesi“) glavne dvorane palače Schifanoia kod Ferrare, koja je bila lovački dvorac vojvode Borsa d'Este.
Viša kustosica Liljana Kovačić, voditeljica Arheološkog muzeja