Soljenke su bile neizostavno posuđe na renesansnim trpezama dubrovačke vlastele. U to vrijeme sol je imala veliku uporabu, jer je sprječavala kvarljivost hrane i tako produljivala njezinu valjanost. Drži se da su soljenke stajale na nekoj vrsti postolja, čime im je davano počasno mjesto na stolu. Kako su se u to doba jela intenzivno začinjala, na stolu su se uz soljenke nalazile i posudice s mirodijama, gorušicom i slično. Važnu ulogu imale su i čačkalice, jer su pravila dobrog ponašanja zahtijevala da se poslije obroka očiste zubi i operu usta.
U Zbirci kasnosrednjovjekovnoga i novovjekovnoga keramičkog i staklenog materijala Arheološkog muzeja nalazi se soljenka „saliera“, koja je pronađena u arheološkim istraživanjima vrta Osnovne škole Marina Getaldića u povijesnoj jezgri Dubrovnika.
Izrađena je od majolike u formi antičke urne dimenzija 12,5 x 12,5 cm i 8,5 cm visine. Uglovi su joj ukrašeni reljefno istaknutim figurama harpija, čije su kandže, koje ovdje nisu sačuvane, nosile posudu. Ostala površina korpusa oslikana je prizorima također s harpijama, puževima i upotpunjena stiliziranom dekoracijom, a udubina za sol glavicom anđela, što sve upućuje na dekoraciju nazvanu „a grottesche“, ili „a raffaellesche“.
Harpije su predstavljale čudovišta s glavom i poprsjem žene, a krilima i kandžama ptice. Vezivalo ih se uz oluje (Homer) i povezivalo s naprasnom smrću, ali i držalo odgovornima za sve što je ostalo nepronađeno. Kao motiv često se pojavljuje u sklopu groteskne ornamentacije, koju karakteriziraju fantastični prikazi dijelova ljudskih i životinjskih figura isprepletenih lišćem i cvijećem. Ova vrsta ukrašavanja ima svoje temelje u zidnim dekoracijama Neronove vile Domus Aurea u Rimu, čiji su ostaci otkriveni krajem 15. stoljeća, kada ova dekoracija izaziva veliki interes suvremenih slikara, posebno Piera di Cosima, Pinturicchija, Giovannija da Udine i Raffaella, koji je razvijaju u renesansni oblik. Odatle i naziv „a raffaellesche“, koji se ponekad koristi za ovu vrstu ornamentacije.
Tijekom 16. stoljeća groteskna dekoracija postaje izuzetno popularna zahvaljujući izdavanju i kolanju knjiga uzoraka, pa se iz domene zidnog slikarstva širi i na umjetnički obrt. Dekoracija „a raffaellesche“ postala je zaštitni znak renesansne i kasnorenesansne majolike Derute. Najljepše pak primjerke proizvela je sredinom i u drugoj polovici 16. stoljeća „bottega“ Patanazzi iz Urbina. Ova se radionica specijalizirala za izradu svečanog, luksuznog posuđa za aristokratske trpeze te sitnijeg pribora poput soljenka, tintarnica i kutijica za pijesak kojim se sušila razlivena tinta. Dubrovačka soljenka se, s velikom vjerojatnosti, može pripisati spomenutoj radionici, a prema analogijama proizvedena je u kasnom 16., odnosno u ranim desetljećima narednoga stoljeća.
Ovaj tip soljenke dolazio je u puno oblika, počevši od onih raskošnih, kao što je primjerak s orlovima na uglovima nadvišenim dječacima te anđelima s cvjetnim girlandama (Metropolitan Museum of Art). One jednostavnije, poput dubrovačkog primjerka, imaju tri ili četiri harpije, ponekad delfine (Victoria and Albert Museum), ili lavove (Museo di Castelli), u službi nosača posudice za sol.
Viša kustosica Liljana Kovačić