Crkva sv. Petra Velikoga, ili kako su je u srednjem vijeku nazivali „St. Petrus Maior“, bila je jedna od najvažnijih dubrovačkih crkava onog vremena i jedina crkva s kriptom u povijesnoj jezgri Dubrovnika. Upravo po njoj, drugi najstariji gradski seksterij je dobio ime. Ova crkva u jednom trenutku bila je i dubrovačka katedrala, uz koju je sve do sredine 14. st. stajala nadbiskupska palača.(?)
U 16. st., uz crkvu sv. Petra Velikoga, sagrađen je samostan sv. Apostola kada crkva doživljava velike pregradnje. Samostan sv. Apostola nije porušen 1667. godine, već je naknadno izgorio. Početkom 18. st. na njegovom mjestu podiže se samostan i crkva sv. Katarine Sijenske, a za vrijeme francuske uprave 1808. godine samostan je ukinut, a na njegovu mjestu organizirana je gimnazija. Danas je ovaj prostor u funkciji koncertne dvorane Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
Ispod središnjeg dijela svetišta nalazi se kripta (lat. crypta < grč. Κρυπτή: natkriven hodnik, od ϰρυπτός: skriven), do koje se dolazilo sa zapadne strane središnjeg crkvenog broda, uskim stubištem i dugačkim nadsvođenim hodnikom. Pravokutnog je tlocrta, podijeljena s četiri masivna zidana pilona. Na istočnoj strani prostor kripte završava polukružnom apsidom na kojoj je prozor zatvoren tranzenom datiranom na prijelaz 7. u 8. st.
Na mjestu gdje se nalazila predromanička crkva sv. Petra Velikoga s kraja 9. st., ranije je stajala neka slična sakralna građevina, nastala u kasnoj antici ili ranom srednjem vijeku. U prilog tome govore brojni nalazi pronađeni tijekom arheoloških istraživanja: dijelovi ranokršćanske menze, ulomci antičke stele, novci, kao i ulomci rimske, bizantske i slavenske keramike.
Prostor crkve s kriptom bio je povezan kroz četvrtasti otvor u svodu nad kojim je stajao veliki ciborij, ispod kojeg su se najvjerojatnije čuvale relikvije sv. Zenobija i sv. Zenobije koje su kasnije prenesene u riznicu Katedrale.
Nalazi pleterne ornamentike pronađeni tijekom arheoloških istraživanja provođenih u više faza, od šezdesetih godina 20. stoljeća sve do obnove nakon razornog potresa iz 1979. godine, čine najreprezentativniji dio fundusa Ranosrednjovjekovne zbirke Arheološkog muzeja.
Viša kustosica Ivona Michl