U ranijim prapovijesnim i povijesnim razdobljima kada je čovjek više živio u skladu s prirodom, sve što je nepoznato, mračno i tajnovito, izazivalo je strah i poštovanje. Špilje i jame zasigurno su ulazile u kategoriju „nepoznatoga“, ali isto su tako predstavljale ulaz u „Veliku majku“, u „majku zemlju“, u svojem punom i najširem mitološkom, sakralnom, profanom, ali i pogrebnom kontekstu. Svijet mrtvih je u podzemlju, duše mrtvih su u podzemlju, a ima li bolje poveznice između svjetova od jama i špilja? Stoga je sasvim logično da su špilje i jame korištene kao nekropole ili mjesta pojedinačnoga pokopa kroz sva prapovijesna razdoblja, bez obzira da li je riječ o primarnom ili sekundarnom pokopavanju. Jedna od takvih je i špilja Gudnja.
O brončanodobnom dječjem grobu iz špilje piše kustos dr.sc. Domagoj Perkić. Tekst možete preuzeti ovdje.